S druge strane, prvu poziciju na listi zauzimala je deklarisana osoba s invaliditetom, koja je bila na devetom mjestu, ali ta partija nije dobila parlamentarni status. I da navedena partija dobije parlamentarni status, nakon ponovljenih izbora na nekoliko biračkih mjesta, ta osoba s invaliditetom ne može ući u Parlament.
Svakako, ovdje treba dati oprezne zaključne jer je moguće da ima i (drugih) osoba s invaliditetom koje o tome javno ne govore, i čiji status, odnosno činjenica da pripadaju osobama s invaliditetom, nije poznata zbog fizički nevidljivog oštećenja. Međutim, ukazujemo na neophodnost javnog deklarisanja, s obzirom na to da političari, dominantno i u velikom mjeri, utiču na svijest o pitanjima invaliditeta i prihvatanju osoba s invaliditetom. Naprotiv, upravo činjenica da, nerijetko, osobe s invaliditetom, upravo, budu diskriminisane i od strane partija i političara, ukazuje na predrasude koje nekada i same osobe s invaliditetom imaju o invaliditetu, odnosno na strah od neprihvatanja, zbog kojeg će radije „sakriti“ činjenicu da su osobe s invaliditetom.
Međutim, neki predstavnici partija, pokreta i koalicija su pominjali osobe s invaliditetom tokom kampanje, zaključićemo, ipak, zbog toga što su ih targetirali kao potencijalno biračko tijelo.
Navedeno zbog toga što, neki od njih već zauzimaju pozicije i funkcije koje omogućavaju ili obavezuju na garancije i poštovanje prava osoba s invaliditetom, ali na tome nijesu radili, u adekvatnoj mjeri, u prethodnom periodu, ni samoinicijativno, a ni kroz odgovor na upućene inicijative i prijedloge.
Autorski tekst Marine Vujačić