Uzaludno je da se o ljudskim pravima žena samo deklarativno govori

Na danas postavljeno pitanje u okviru sjednice “Ženskog parlamenta” predstavnice UMHCG su odgovor dobile od predstavnika rada i socijalnog staranja, iako je pitanje upućeno bilo Predsjedniku Vlade, jer smatramo da je on direktno nadležan da odgovori na dato pitanje koje se tiče situacije i položaja žena s invaliditetom u crnogorskom društvu. Pored toga što nijesmo dobili odgovor odnos prema osobama s invaliditetom dovoljno govori o uslovima u kojima žive u Crnoj Gori, jer je pitanje koje se direktno tiče ljudskih prava žena i njihovog političkog učešća proslijeđeno resoru rada i socijalnog staranja.

Konvencijom UN o ljudskim pravima osoba s invaliditetom poseban član je posvećen i ljudskim pravima žena, odnosno onom što su države potpisnice dužne uraditi ratifikacijom Konvencije.

Naime, članom 6 Konvencije države potpisnice priznaju da su žene i djevojčice s invaliditetom izložene višestrukoj diskriminaciji i u tom smislu preduzeće mjere radi osiguravanja punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i osnovnih sloboda od strane žena i djevojčica s invaliditetom. Pored toga države potpisnice preduzeće sve odgovarajuće mjere kako bi osigurale pun razvoj, napredak i osnaživanje žena, radi garantovanja vršenja i uživanja njihovih ljudskih prava  i osnovnih sloboda iz ove Konvencije.

Međutim da bi bile ravnopravne žene s invaliditetom u praksi moraju biti ili izuzetno inteligentne ili jako samoinicijativne, odvažne i drske.

Opšte je poznato da su u crnogorskom društvu žene i dalje žrtve diskriminacije i getoizacije, međutim žene s invaliditetom kao i sve druge žene koje pripadaju manjinskim i marginalizovanim grupacijama su dvostruko diskriminisane.

Žene s invaliditetom u mnogo manjem procentu u odnosu na muškarce s invaliditetom uspiju da zasnuju brak i porodicu, a žene genaralno u mnogo manje slučajeva napuštaju svoje partnere nakon sticanja invaliditeta nego što to rade muškarci.

One nemaju adekvatne uslove za obrazovanje, zapošljavanje, društveni i politički aktivizam, ali ipak na drugoj strani jednako su kao i druge žene “poželjne za poslove u kući”.

Međunarodni dan žena ne smije biti samo prilika za slavlje i obilježavanje, te time brisanje onoga što je ili nije učinjeno tokom godine ženama, pa i ženama s invaliditetom, već mora biti dan posvećen p(r)ozivanju vlasti da uloži dodatne napore, pokrene inicijativu, sprovede konkretne mjere i pruži jednake mogućnosti i šanse ženama s invaliditetom da se obrazuju, zaposle, rade, ostvaruju kao majke i žive na dostojanstven način.

Žene s invaliditetom nijesu dovoljno podstaknute da se ostvare kao majke, da se bave preduzetništvom, a kamoli politikom ili nekom drugom javnom djelatnosti. Zbog toga je, krajnje vrijeme da predstanemo kao država i društvo da se opravdavamo tradicijom, kulturom, istorijskim prilikama i navikama i počnemo da preuzimamo odgovornost za one pored nas.