UMHCG organizovalo motivacionu radionicu sa studentima s invaliditetom

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) je juče na Pravnom fakultetu UCG organizovalo motivacionu radionicu za studente s invaliditetom, kojoj su prisustvovala 22 studenta s invaliditetom s Univerziteta Crne Gore, Univerziteta Mediteran i samostalnih fakulteta, dok su treneri bili: Marina Vujačić i Miroslava-Mima Ivanović ispred UMHCG, zatim profesorica Nada Šakotić s Filozofskog fakulteta u Nikšiću.

Studenti s invaliditetom su u uvodnom dijelu na pitanje trenera naveli različite motive i razloge zbog kojih su upisali fakultet koji studiraju, šta je uslovilo njihov izbor obrazovnog smjera i sl. među kojima su neki od razloga “tipičnih” za obrazovanje osoba s invaliditetom, kao što su: uslovljenost prethodno stečenim obrazovanjem koje je završeno u specijalnoj školi, današnjim resursnim centrima, uslovljenost od podrške koju mogu dobiti od porodice, i UMHCG. Studenti prava su uglavnom navodili motive koji se tiču uticaja koji oni, kao pravnici/pravnice mogu izvršiti da bi se unaprijedio položaj osoba s invaliditetom, odnosno povećao stepen ostvarivanja prava. Neki od studenata su naveli razlog koji se tiče mjesta boravka i nemogućnosti da žive u drugom gradu zbog nedostatka servisa podrške, nedostupnog prevoza, nepristupačnosti fakulteta i sl.

Studenti su kao željena radna mjesta naveli brojne institucije, od obrazovnih, naučnih, državnih, NVO, zatim su naveli da bi voljeli da rade kao računovođe, advokati ili zastupnici ljudskih prava i sl.

Nakon toga bilo je riječi o institucijama nadležne za obrazovanje i njihovim ulogama. Studenti su prepoznali Ministarstvo prosvjete i univerzitete, odnosno uprave univerziteta, kao ključne, ali su se složili da je dio odgovornosti oko regulisanja pojedinih prava i pitanja i na samim fakultetima.

U ovom dijelu su studenti navodili i probleme s kojima se suočavaju u toku svog studiranja, a koji se odnose na odnos sa nastavnim osobljem, kao i nedostatkom servisa podrške, te neophodnost da se pojedina pitanja riješe sistemski, poput dostupne literature, u različitim formatima koje mogu koristiti osobe oštećenog vida. Studenti su jedan dio rasprave posvetili i pitanju načina na koji polažu ispitne i predispitne obaveze i još jednom su upoznati s mogućnosću izbora načina na koji mogu pohađati ove obaveze. Profesorica Nada Šakotić je studente usmjerila da se za pitanja koja su navodili uvijek mogu obratiti prodekanu za nastavu na fakultetu koji je dužan dalje da procesuira inicijativu.

Važan segment odnosio se svakako i na potrebu senzibilizacije nastavnog osoblja, asistenata i profesora o specifičnostima određenih kategorija osoba s invaliditetom i načinima na kojima je svakoj osobi pojedinačno neophodna podrška. Opet je u ovom dijelu pokrenuto pitanje asistenata u nastavi. Iz razgovora studenata se dalo zaključiti da je jedna od osnovnih subjektivnih prepreka nesenzibilisanost pojedinog osoblja na fakultetima o komunikaciji i radu sa studentima s invaliditetom, zbog toga što profesori i asistenti nijesu bili u mogućnosti da pohađaju i prisustvuju edukacijama na ovu temu.

Pokrenuta je i razmjena mišljenja o neizostavnom pitanju razumijevanja i odnosa prema invaliditetu generalno, te je još jednom podvučeno da se odnos prema osobama s invaliditetom mora zasnivati na uvažavanju i razumijevanju, nikako sažaljenju, te obaveza institucija da pruže podršku, a osoba s invaliditetom da pokažu odgovornost i da se bore za ravnopravnost i prihvatanje u odnosu prema njima.

Sa studentima je govoreno i o tome na koji način posmatraju svoj invaliditet, da li kao prednost u ostvarivanju nekih konkretnih prava ili kao nedostatak i prepreku. Čula su se različita razmišljanja, ali je najznačajnije da invaliditet ne treba zloupotrebljavati u ostvarivanju prava, ali nikako ni kriti zbog osjećaja stida i manje vrijednosti ili iz straha da pogrešno ne budu shvaćeni ukoliko budu govorili o svom invaliditetu. Iz ovog dijela radionice ispostavilo se neophodnim raditi na osnaživanju samih studenata s invaliditetom u cilju prihvatanja invaliditeta i uspostavljanju pravilnih odnosa s okolinom i društvom.

Studentima je prezentovan potom zakonski okvir koji se odnosi na zapošljavanje osoba s invaliditetom.

Nakon toga student su odradili vježbu koja se sastojala od pitanja: Koje korake bi preduzeli u trenutku kada bi počeli da traže posao, i šta je ono što nikada ne bi uradili da bi se zaposlili. Studenti su u ovom dijelu uspjeli da izlistaju najveći broj koraka koje se koriste kao preporuke za kandidate prilikom traženja posla. Neki od tih koraka odnosili su se na: pripremanje i objavljivanje biografije i motivacionog pisma na sajtovima i forumima za zapošljavanje, slanje biografije potencijalnim poslodavcima, oglašavanje oglasa za traženje posla, kontakt s Biroom rada, prikupljanje informacija o potencijalnim poslodavcima kod kojih bi željeli da rade, pokretanje procedure za procjenu invaliditeta i sl. dok su kao radnje koje nikada ne bi učinili u cilju zapošljavanja navodili da se ne bi: učlanili u političkim partijama, ne bi prihvatili posao bez prethodnog radnog iskustva, ne bi prihvatili posao van struke, ne bi prihvatili prekovremeni rad i sl.

Inače sedam pristunih studenata s invaliditetom je već radno angažovano bilo po ugovoru o radu ili honorarno na projektima NVO. Četvoro prisutnih se više puta prijavljivalo na oglase za radna mjesta, ali nije primljeno na posao od strane tih poslodavaca.

Studenti s invaliditetom su istakli potrebu za dodatnim obukama u cilju sticanja dodatnih vještina, iskustava i kompetencija. Jedna od narednih detaljnijih obuka za kojom su iskazali interesovanje jeste pisanje biografije i motivacionog pisma.

Nakon ručka studentima s invaliditetom je predstavljen zadatak koji je zamišljen za rad u grupama, takozvani role play, odnosno igranje uloga poslodavaca i kandidata za posao. Vježba je trajala pola sata, tako što su tri poslodavca razgovarali s 9 kandidata dok su ostali prisutni bili posmatrači. Kandidati i poslodavci su nakon kraće pripreme započeli intervju kojem je prethodilo navodno oglašavanje radnog mjesta od strane poslodavca i prijavljivanje na oglas od strane kandidata.

Poslodavci i kandidati su relativno uspješno obavili ovaj zadatak, a nakon njega su svi dobili povratne informacije od posmatrača i osim toga razmijenili su i svoje lične utiske.

Neki od kandidata su naveli da bi željeli proći dodatnu obuku u cilju sticanja većeg nivoa pouzdanja i oslobađanja od treme.

Motivaciona radionica je organizovana u sklopu projekta Trans to work: Od obrazovanja ka zaposlenju, koji je podržan od strane Zavoda za zapošljavanje Crne Gore.