Slucaj Marijane Mugoše – Saopštenje za javnost

Sa zadovoljstvom obavještavamo javnost da je 04. juna Viši sud u Podgorici, postupajući po žalbi Glavnog grada – Podgorice u sporu po tužbi Marijane Mugoše, a protiv Glavnog grada Podgorice, potvrdio prvostepenu presudu sudije Osnovnog suda Snežane Vukčević donijetu 27.07.2009. godine.
U izreci presude kaže se:
„ODBIJA se žalba tuženog kao neosnovana i POTVRDJUJE presuda Osnovnog suda u Podgorici…“
Podsjetimo izreka prvostepene presude glasila je:
„USVAJA SE tužbeni zahtjev tužilje, pa se obavezuje tuženi Glavni grad Podgorica , da tužilji Mugoša Marijani omogući dolazak do radnih prostorija i boravak u istim sa psom vodičem, u toku cijelog radnog vremena, u roku od 8 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom izvršenja.“
Podsjećanja radi Glavni grad je blagovremeno uložio žalbu na presudu, ističući da je presuda neizvršiva, da su bitno povrijeđene odredbe parničnog postupka, te da tuženi nije učinio ništa protivpravno prema tužilji. Razmatrajući sve relevantne činjenice sud je zaključio da navodima žalbe ničim nisu dovedeni u sumnju razlozi prvostepene presude, pa je žalbu odbio a prvostepenu presudu potvrdio.
Dalje u obrazloženju, sud ističe:
„Iz prvostepenih spisa proizilazi da je tužilja u radnom odnosu kod prvotuženog i to u Službi Skupštine Glavnog grada, da je slijepo lice, te da se pri kretanju koristi sa psom vodičem. Nesmetano je boravila u radnim prostorijama sa psom vodičem, uz prekid dok je bila na bolovanju, u periodu od avgusta 2008. godine do 10.12.2008. godine, kada joj je od strane portira zgrade u ul. Njegoševoj br. 13 u kojoj se nalaze prostorije Službe skupštine zabranjeno da uđe u kancelariju sa psom vodičem. U junu 2009. godine tuženi joj obezbjeđuje prostoriju za rad u zgradi bivšeg ‘Vodovoda“, u kojoj je mogla boraviti sa psom vodičem, u toj zgradi se ne nalaze prostorije Službe Skupštine Glavnog grada, te tužilja odbija da radi u tim prostorijama smatrajući to još većom diskriminacijom.“
Nadalje,  ističe se:
„Pravilno prvostepeni sud u odnosu na utvrdjeno činjenično stanje cijeni okolnost da je tužilji ponudjeno da radi u prostorijama koje se nalaze u zgradi „Vodovoda“. Pri činjenici da je tužilja odbila da radi u prostorijama koje su joj ponudjene, jer su iste udaljene od prostorija Službe Skupštine Glavnog grada i van su zgrade u kojoj rade ostali zaposleni u ovoj službi ne može se smatrati da je tuženi dobrovoljno ispunio svoju obavezu. Iako je izbor prostorija u kojima će tužilja raditi u ovlašćenju poslodavca, ne može se smatrati da je ovakvom ponudom tuženi dobrovoljno ispunio svoju obavezu jer ovakav izbor prostorije od strane tuženog nije posledica potrebe službe, već različitosti tužilje od ostalih zaposlenih – njenog invaliditeta, a koje stanje ne smije biti osnov za diskriminaciju, a što bi svakako predstavljalo njeno izmještanje u drugu zgradu u kojoj ne rade ostali zaposleni u službi u kojoj je i ona.
Neosnovano se žalbom navodi da je prvostepena presuda neizvršiva, te da se ne zna u kojim prostorijama tuženi treba da omogući rad tužilji. Kod ovako postavljenog tužbenog zahtjeva kojim tužilja traži da joj se omogući boravak u radnim prostorijama, a kod nespornog utvrdjenja da joj je radnjama tuženog onemogućeno da pristupi radnom mjestu, jasno je da su to upravo prostorije u kojima je radila dok nije spriječena od strane tuženog da pristupi radnom mjestu u pratnji psa vodiča.
Prvostepeni sud pravilno tumači zakonske norme o pristupu koji tretira kao i boravak, te o službenim prostorijama pod kojim podrazumijeva i radne…“
Dalje se dodaje: „Radnjom koju tužilja traži od tuženog – da joj omogući pristup radnim prostorijama i boravak u istim sa psom vodičem, u toku cijelog radnog vremena treba da se ukloni diskriminacija učinjena prema tužilji, a koja je izričito zabranjena čl. 5 Zakona o radu (SI. list CG 49/08). Kod nespornog utvrdjenja da je tužilji zabranjeno da pristupi svom radnom mjestu i boravi na istom uz psa vodiča, ista je dovedena u jednak položaj sa ostalim zaposlenima koji nisu u stanju invalidnosti, ali za tužilju kao lice sa posebnim potrebama diskriminacija je i staviti je u jednak položaj sa licima koja nisu u stanju invalidnosti. Načinom na koji ona traži da joj se omogući pristup i boravak na radnom mjestu ublažavaju se negativne posledice njene invalidnosti i obezbjedjuje joj se „jednak položaj“. Radnja tuženog koja jeste čin diskriminacije tužilje, a kojom je tuženi htio da obezbjedi radni prostor bez životinja za lica kojima životinje smetaju nema karakter razumnog i objektivnog opravdanja, jer cilj koji je na taj način postigut nije proporcionalan legitimnom pravu tužilje kao invalidnog lica da uz pomoć psa vodiča pristupi svom radnom mjestu i provodi vrijeme u radnim prostorijama u prisustvu psa jer joj i pozitivni propisi daju pravo na to.“

žPresuda postaje pravosnažna istekom roka od petnaest dana, a koji teče od dana preuzimanja presude tj. od 18. juna 2010. godine. Ostajemo u uvjerenju da će Državni aparat, po pravosnažnosti presude iskazati svoju snagu i sprovesti ovu presudu.
Iako je ova borba trajala prilično dugo i bila zaista iscrpljujuća, kako za Marijanu tako i za druge osobe s invaliditetom, i brojne iskrene podržavaoce, radost zbog plodova pravde koje danas ubiramo je neizmjerna.
Nadamo se da će ovaj uspješan primjer građanske hrabrosti i odbrane ličnog dostojanstva ohrabriti sve one čija su prava ugrožena da podignu svoj glas i dozvoljenim pravnim sredstvima izbore pravdu.
S poštovanjem,

TIM UDRUŽENJA MLADIH SA HENDIKEPOM CRNE GORE