Ovo prvenstveno znači da je neophodno izmjenama Zakona definisati adekvatnije šeme socijalne podrške i zaštite u obezbjeđivanju samostalnog života, kako na nacionalnom tako i na lokalnom nivou uključujući i kroz adekvatne definicije, i ciljeve prava, kako onih na materijalna davanja, tako i prava na usluge (svaku uslugu pojedinačno treba da prati cilj), ali i kroz željene ishode pružanja usluge. Nadalje, djelatnost Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, odnosno socijalne i dječje zaštite, mora biti proširena, na način što će se prepoznati i društveni faktori i okolnosti, ne samo lični i porodični (trenutna norma predviđa da je Socijalna i dječja zaštita djelatnost kojom se obezbjeđuju i ostvaruju mjere i programi namijenjeni pojedincu i porodici sa nepovoljnim ličnim ili porodičnim okolnostima, koji uključuju prevenciju, pomoć u zadovoljavanju osnovnih životnih potreba i podršku). Navođenjem društvenih faktora bi se na adekvatniji način obuhvatio fenomen invaliditeta, ali i brojni drugi fenomeni koji utiču na socijalno blagostanje, život u zajednici, porodične odnose… Nadalje, Zakon među ciljnim grupama, odnosno onima koji se posebno štite, ne prepoznaje mlade s invaliditetom, kao posebnu kategoriju, već samo djecu, odrasle i stare s invaliditetom, zbog čega je isti takođe neophodno dopuniti, posebno imajući u vidu da je upravo država jednako, ako ne i dodatno, odgovorna da, pored djece, pruži podršku i mladima s invaliditetom, kao grupaciji koja se takođe nalazi u nepovoljnom položaju, u cilju njihovog samostalnog i produktivnog života, a u skladu s ciljem Zakona.
U skladu s prethodnim, između ostalog, potrebno je adekvatnije razvijati nedostajuće usluge i pravilno sprovoditi postojeće usluge podrške za život u zajednici (unapređenjem i praćenjem standarda), te iste planirati na osnovu redovne procjene potreba SVIH potencijalnih korisnika (ne samo korisnika prava na materijalna davanja). Navedeno znači da prava na usluge ne smiju biti uslovljena pravima na materijalna davanja dok god su ista, kao što je sada slučaj, jako restriktivna i zasnovana isključivo na medicinskim indikacijama, već trebaju biti zasnovana na prethodnoj procjeni potreba i zahtjeva za podrškom. Praksa UMHCG pokazuje da mnoge OSI koje ne mogu ostvariti prava na materijalna davanja imaju potrebu za različitim uslugama u zajednici, a da neobezbjeđivanje tih usluga dovodi do isključenosti i diskriminacije.
Zbog navedenog, pozivajući se na nalaze Analize stanja usluga koje se garantuju/nude osobama s invaliditetom (OSI) i preporuka za unapređenje trenutnog stanja, UMHCG je Ministarstvu finansija i socijalnog staranja uputilo Inicijativu za izmjenu Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti i podzakonskih akata koji definišu prava na materijalna davanja kao i usluge podrške za život u zajednici. U Inicijativi su navedene ključne, ali ne i sve, preporuke Analize i razlozi izmjena Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, ali i povezanih zakona čije garancije i primjena utiču i na garancije u oblasti samostalnog života i života u zajednici. Od Ministarstva se očekuje da temeljno i ozbiljno pristupiti analizi navedenih preporuka, kao i cijelom sadržaju Analize, kako bi se prvenstveno izmjenama propisa definisali standardi, i obezbijedili uslovi za dostojanstven život OSI koji je garantovan Konvencijom UN o pravima OSI još 2009. kada je Crne Gora ratifikolvala ovaj dokument.
Naime, UMHCG je u protekloj godini izradilo Analizu stanja u oblasti usluga koje se garantuju/nude osobama s invaliditetom (OSI) i preporuke za unapređenje trenutnog stanja, s ciljem predstavljanja trenutne situacije u oblasti usluga socijalne i dječje zaštite, dominantno u oblasti usluga podrške za život u zajednici namijenjenih osobama s invaliditetom (OSI), a imajući u vidu da prvenstveno ove usluge trebaju sprečavati institucionalizaciju i doprinositi samostalnom životu i uključenosti u zajednicu. Analiza se, pored ostalog, bavi i problematizuje nepostojanje strategije i načina procjene potreba korisnika za uslugama, nametanjem jedne opcije kao moguće, a koja se najčešće odnosi na boravak ili smještaj u ustanovama, te garantovanim uslugama u Zakonu i njihovoj raspoloživosti u praksi, načinima pružanja podrške, finansiranjem, te predviđenim procedurama i preduslovima za ostvarivanje prava na usluge.
Ono što je predstavljalo zabrinutost i ograničenje tokom rada na ovom dokumentu jeste činjenica da ova Analiza nije mogla predstaviti u potpunosti stvarno stanje na nivou države i lokalnih samouprava jer je do takvih podataka skoro nemoguće doći, imajući u vidu da ne postoje objedinjeni i jedinstveni podaci, ali ni procjena, niti godišnje planiranje sredstava posebno namijenjenih za samostalan život OSI, niti za usluge podrške za život u zajednici, kao ni strategija deinstitucionalizacije i tranzicije, uprkos obavezi njenog postojanja, pa tako ni podaci o uslugama, broju korisnika, trajanju, finansiranju i koštanju i dr. Zbog toga, Analiza daje dominantne okvire i presjek trenutnog stanja od 2013, kada su usluge socijalne i dječje zaštite i garantovane kao pravo, na istoj ravni garancija s pravima na materijalna davanja, pa sve do danas.
Navedene izmjene Zakona trebaju biti prvi korak u sprečavanju dalje institucionalizacije u praksi kako adekvatnim, sistemskim i sistematskim – kontinuiranim mjerama, tako i aktivnostima u praksi na nivou lokalnih zajednica, i reformisanjem restriktivnih i segregišućih okruženja kroz unapređenje i reformu usluga koje to podrazumijevaju.
Inicijativu upućenu Ministarstvu možete naći na linku, a cijeli dokument Analize dostupan je ovdje.
Navedena aktivnost je dio projekta Pristupačnim prevozom do promjena (Accessible drive (for) the change) koji UMHCG sprovodi u partnerstvu s Glavnim gradom Podgorica i Zavodom za socijalnu i dječju zaštiu, uz finansijsku podršku Evropske unije i kofinansiranjem Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija, kroz projekat IPA II – Višegodišnji program akcije za Crnu Goru za zapošljavanje, obrazovanje i socijalnu politiku (Multi-annual Action Programme for Montenegro on Employment, Education and Social Policies), grant u okviru poziva Podrška pružanju usluga socijalne i dječje zaštite (Support to Provision of Social and Child Protection Services).