Saopštenje za javnost: Ko koga čuva?

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore izražava svoje nezadovoljstvo i duboku zabrinutost zbog stava o osobama s invaliditetom nedavno predstavljenog u pozivu NVO „Portret“ stručnim licima koja rade s osobama s invaliditetom za učešće u seminaru na temu „Prevencija sindroma sagorijevanja kod stručnih lica koja rade sa OSI“ u okviru projekta „Čuvam se, čuvam te“.

Naime, na tom će seminaru, u vili „Rux de Luxe“ u Baru stručna lica, izložena prekomjernom stresu i fizičkom i intelektualnom naporu, kako se u pozivu pomenute organizacije navodi, imati priliku da uče kako da se bore sa svim tim „pošastima“ kojima su izloženi jer provode vrijeme s osobama s invaliditetom. Ovo je samo još jedno tužno podsjećanje na činjenicu da su osobe s invaliditetom, što u laičkoj, što u stručnoj javnosti Crne Gore prepoznate kao predmeti brige, neko ko se „zbrinjava“, o kome se „stara“ i ko treba da bude zahvalan na mrvici pažnje koju će mu pomenuti „humani“ pružiti. Po ko zna koji put skrećemo pažnju na to da se princip „Ništa o nama bez nas“ američkog pokreta za prava osoba s invaliditetom razvio prije više od pola vijeka; da je invaliditet pitanje ljudskih prava i da se njihovi osnovni principi krše ovakvim pristupom; da je usvojeno zakonodavstvo koje bi trebalo da spriječi ovakvu i slične akcije u kojima se osobe s invaliditetom satanizuju kao uzročnici stresa, problema, sindroma sagorijevanja i iscrpljenosti…

Zanima nas da li je ikad iko stručnjake za OSI obavijestio o ovim činjenicama, o ideji samostalnog života OSI koja podrazumijeva i samostalno donošenje odluka i pravo na izbor. Nažalost, osobe s invaliditetom niko ne pita da donesu odluke, a jedini izbor koji imaju im se svodi na to da li će da život provedu od dnevnog centra za djecu do dnevnog centra za stare ili u svoja četiri zida, ili će pak neko drugi u njihovo ime, za „najbolji interes“ odlučiti da bi bilo najadekvatnije da se smjeste u neku ustanovu i da iz nje više ne izađu. Možda bi bavljenje ovakvim pitanjima od strane stručnih lica smanjilo količinu stresa kod obje strane.

Pitamo se da li su bili pogođeni stresom i sagorijevali od uloženog truda onda kada su djevojku od dvadeset godina smjestili u starački dom, kada su mladića koji se hrani pomoću sonde ostavili da se pita kako će preživjeti sljedeći dan a da ne umre od gladi, kada su tukli pacijente u psihijatrijskim ustanovama ili kada su sprečavali roditelje da obiđu svoje dijete smješteno u ustanovi zatvorenog tipa. A projekat se, gle čuda, zove „Čuvam se, čuvam te“. Ko se čuva i od koga?

Simptomatično je da je ovaj projekat dobio sredstva na konkursu Ministarstva finansija za raspodjelu dijela prihoda od igara na sreću i to u, ni manje ni više, nego kategoriji zadovoljavanja potreba lica s invaliditetom. Sa druge strane, čak 90 studenata s invaliditetom je zbog ovakvih i sličnih projekata ostalo bez servisa podrške bez kojih ne mogu studirati jer im ih niko ne obezbjeđuje: personalne i asistencije u nastavi, pristupačnog prevoza, literature u pristupačnim formatima… Nadamo se da će kada svoje „posebne potrebe“ za uživanjem u „de luxe“ vilama, suncu i moru zadovolje riješiti da ispoštuju jedan lijepi princip i sačuvaju osobe s invaliditetom od sebe, a mi ćemo ih vrlo rado podučiti kako da nas posmatraju kao ravnopravna ljudska bića.