Podsjećamo, nadalje, da sudovi spadaju u javne institucije, odnosno objekte u javnoj upotrebi, a pristupačnost istih je osnovni preduslov za pristup sudu i pristup pravdi za osobe s invaliditetom. Pored toga, institucije pravde, posebno sudovi dužne su u postupku primijeniti i osigurati adaptacije (tzv. proceduralne adaptacije) koje naši sudovi ne obezbjeđuju na adekvatan način i ne primjenjuju ih kao pravilo, već kao izuzetak.
Međutim, osim suda kao odgovornog, još je veća odgovornost Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava, kao kreatora politika, koje mora brojne zakone iz domena pristupa pravdi uskladiti s Konvencijom, iako trenutna neusklađenost zakona, ni na koji način ne oslobađa sudove odgovornosti da neposredno primijene Konvenciju. Naprotiv, oni su to dužni učiniti. Međutim, na primjer, znakovni jezik se na sudu koristi tek u situaciji kada se sa strankom ne može obezbijediti usmena ili pisana komunikacija, a ne po izboru same stranke i u odnosu na njen zahtjev. Dakle, zakonska rješenja polaze od negativne pretpostavke o tome da je problem u strankama, i ne poštuje se princip različitosti, pa samim tim često ni autonomija i dostojanstvo, zbog čega se mnoge osobe s invaliditetom, kako u ovom slučaju, tako i zbog premještanja ročišta u drugu prostoriju (najčešće na prizemlju koje je pristupačno, i to samo u nekim sudovima, dok se u drugima stranke fizički unose u sud, nekada i do drugog sprata) osjećaju poniženo, s ugroženim dostojanstvom i nepoštovanjem njihove ličnosti, što predstavlja grubi, i uostalom s obzirom na to da je praksa učestala, sistemski oblik diskriminacije.
Nadalje, zakoni u nadležnosti Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava, uključujući i one koji regulišu parnični i vanparnični postupak, krivični postupak i sl. sadrže apsolutno diskriminatorne odredbe o čemu smo više puta upozoravali ovaj resor, kako u ranijim sastavima Vlada, tako i u proteklih godinu dana.
UMHCG je samo u protekle dvije godine 2020. i 2021. pružilo više pravnih savjeta/informacija i zastupanja, nego što su svi sudovi zbirno ne samo za navedene dvije godine nego od početka primjene zakona.
Tako smo u toku 2020. za 171 osobu, pružili 597 pravnih informacija i savjeta, dok su vođena 64 predmeta pred institucijama i sudom (13 parnica i 51 upravni spor i/li postupak). U navedenu statistiku nijesu uračunati krivični postupci. U 2021. za 142 osobe, pruženo je 605 pravnih informacija i savjeta, dok se ostala statistika u dijelu predmeta pred sudom tek svodi.
Pozivamo ovom prilikom Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava da planiranim izmjenama Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, definiše mogućnost pružanja besplatne pravne pomoći posredstvom NVO, na način što će država, kao i u slučaju suda pokrivati troškove besplatne pravne pomoći jer povjerenje stranaka u NVO i broj slučajeva sami po sebi opravdavaju ovaj zahtjev. Pošto se u saopštenju suda navodi potreba “dodatnog angažovanja NVO” očekujemo da će ova naša inicijativa imati i njihovu podršku, a za svaki vid saradnje koji će zaista doprinijeti adekvatnijem pristupu pravde za OSI smo, kao i do sada, apsolutno spremni.
Na kraju, pitamo se kako bi Osnovni sud donio presudu u postupku koji se odnosi na govor mržnje i omalovažavanje (član 9 Zakona o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom) ako u svojoj javnoj komunikaciji koristi termin “posebne potrebe” koji je politički nekorektan, diskriminatoran i omalovažavajući i više od deceniju prevaziđen, a i u Zakonu o besplatnoj pravnoj pomoći izmijenjen upravo na inicijativu UMHCG? Koje i kadašnje zakonsko rješenje čitaju i/li primjenjuju zaposleni u sudu?