Podrška Udruženju roditelja na Proglas povodom inicijative za vraćanje na doradu Predloga Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) daje potpunu i svesrdnu podršku Proglasu koje je uputilo Udruženje roditelja u saradnji sa Animom, Akcijom za ljudska prava, Cemijem, Centrom za ženska prava, Evropskim pokretom u Crnoj Gori, Juventasom,  Sigurnom ženskom kućom i SOS telefonom Nikšić,  a povodom Predloga Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti.

Apsolutno smo saglasni sa Proglasom nevladinih organizacija i sa inicijativom roditelja i u tom smislu iskazujemo ogromno nezadovoljstvo Predlogom Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti. Iz tog razloga smo se jutros obratili Roditeljima sa ciljem pružanja podrške i molbom da se naši osnovni predlozi uvrste u tekst Proglasa.

S toga smo Udruženju Roditelja uputili tekst koji smo uskladili sa tekstom Proglasa, sljedeće sardžine:

„Pravo na ličnu invalidninu i njegu i pomoć drugog lica će se tretirati, kao i ostala materijalna davanja, a ne kao kompezaciona prava po osnovu invaliditeta. S toga će ova prava ostvarivati samo osobe sa „teškim invaliditetom“ odnosno osobe kojima je „zbog tjelesnih, mentаlnih, intelektualnih ili senzornih oštećenjа ili promjena u zdravstvenom stanju neophodna njega i pomoć da bi imalo obezbijeđen pristup zadovoljavanju potreba“ i to u fiksnim iznosima, bez obzira na realne potrebe. Osim toga pravo na njegu i pomoć drugog lica treba da ima za cilj stvaranje uslova za samostalan život, a prepreke koje osoba s invaliditetom ima u cilju samostalnog življenja nijesu uzrokovane invaliditetom već sadejstvom tjelesnih, mentаlnih, intelektualnih ili senzornih oštećenjа sa barijerama i preprekama u društvu. Osnov po kojem se ostvaruje ova prava će biti materijalni položaj i situacija, a ne društveni položaj, što nije u skladu sa Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom. Osim toga smještajem u ustanovu duže od 60 dana gubi se pravo na ličnu invalidninu.

Uprkos članu 7, stav 1, tačka 2) koji propisuje zabranu diskriminacije po osnovu invaliditeta pravo na materijalno obezbjeđenje porodice neće ostvarivati sve osobe s invaliditetom, odnosno osobe s invaliditetom koje su završile obrazovanje po redovnom programu i to samo pet godina od dana završetka školovanja, a ne pet godina od dana ostvarivanja ovog prava. Ovo znači da ako je neka osoba završila školovanje prije četiri godine, a ovo pravo ostvaruje od ove godine, ostvarivaće ga još godinu dana, a ne pet narednih godina.

Visina materijalnog obezbjeđenja porodice, lične invalidnine i njege ipomoći drugog lica biće neopravdano niske, bez obzira na specifičan iugrožen položaj kategorija građana koji ostvaruju ova prava i to u fiksnim iznosima bez obzira na rast troškova života i/ili ukupnog standarda građana/ ki, a ne u procentualnim iznosima u odnosu na prosječni lični dohodak.“

Osim toga UMHCG je u saradnji sa Savezom slijepih Crne Gore opet uputilo Amandmane na Predlog Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti koji se nalazi u Skupštinskoj proceduru. Amandmani sa propratnim pismom su upućeni Predjedniku Skupštine Crne Gore, g-dinu Ranku Krivokapiću, Sekretaru Skupštine g-dinu Damiru Davidoviću, Odboru za zdravstvo, rad i socijalno staranje, kao i svim poslaničkim klubovima.

Osnovni cilj slanja amandmana je unapređenje teksta Zakona, koji se prvenstveno odnosi na ciljeve i svrhu pojedinih grupa prava, odnosno prava koja će po ovom Zakonu ostvarivati određene ciljne grupe.

Veoma bitna grupa prava po ovom Zakonu su pravo na ličnu invalidninu i pravo na njegu i pomoć drugog lica, koja se nikako ne trebaju vezivati za materijalni status i položaj pojedinca, odnosno lica s invaliditetom, već se trebaju izdvojiti u posebnu grupu, koja se može nazvati kompezaciona prava po osnovu invalidnosti. U Predlogu Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti nijesu definisani ciljevi pojedinih grupa prava iz zakona, kao što su cilj usluga socijalne i dječije zaštite, cilj osnovnih materijalnih  davanja i cilj kompezacionih prava

Ovakvo definisanje ciljeva bi u praksi uzrokovalo bolju kontrolu primjene zakona i mjerljivost rezultata, odnosno proizvelo bi jasne indikatore kako za prevazolaženje nepovoljne materijalne situacija, tako i za osposobljavanje za samostalan i produktivan život i rad osoba s invaliditetom. Iz tog razloga lična invalidnina i njega i pomoć drugog lica ne trebaju biti socijalna davanja čiji je cilj isuviše opšt i generalan, već su to kompezaciona prava koja se ostvaruju po osnovu invalidnosti, a prvenstveno zbog neravnopravnog položaja osoba s invaliditetom, odnosno barijera u društvu koje onemogućavaju osobe s invaliditetom u punom i efektivnom učešću u društvenoj zajednici. Iz tog razloga visinu lične invalidnine i njege i pomoći drugog lica treba određivati u odnosu na procente invaliditeta.