Osvrt na Novu Strategiju za integraciju osoba sa invaliditetom

Nova Strategija za integraciju osoba sa invaliditetom u većini oblasti ne nudi značajno unaprijeđene mjere u odnosu na prethodnu, iako se poziva na Evropsku Strategiju 2020, što je njena najpozitivnija odlika. Konačna verzija Strategije, kao ni njen Nacrt, koji je bio na javnoj raspravi, nije ujednačen dokument, pa se tako u nekim oblastima koje pokriva mogu naći opšte opisne konstatacije uz pominjanje zakonodavnog okvira, koji čak, kao što je to slučaj u oblasti zdravstva i ne reguliše direktno pitanja osoba s invaliditetom, zatim u drugim oblastima statistički podaci, dok u nekim oblastima ima decidirano navođenje zakona i onoga što oni definišu i garantuju.

Same mjere u ovoj Strategiji ne bi bile „problematične“ da je većina njih kao takvih definisana po prvi put. Međutim, na osnovu nekih mjera se jasno vidi da je sprovođenje aktivnosti u prethodnom osmogodišnjem periodu bilo na niskom nivou, bez kontinuiteta, bez sistemske podrške i bez opredijeljenih finansijskih sredstava. Državni organi su, navodno, mjere sprovodili iz redovnog budžeta, samim tim je jasno koliki je bio nivo sprovođenja kod većine organa.

U Uvodnom dijelu Strategije osim pisanja u prošlom vremenu o usvajanju prethodne Strategije i njenim strateškim okvirima se ne nudi ocjena, niti opis učinka i uticaja prethodne Strategije, njenih efekata, izazova u realizaciji, problema i nerealizovanih mjera, te procjene u kojem je stepenu država realizovala prethodni dokument.

I pored toga što se konstatuje da ne postoje objedinjeni podaci odnosno Registar osoba s invaliditetom, pa se samim tim ne znaju ni precizni podaci, niti potrebe osoba s invaliditetom Ministarstvo zdravlja je dalo negativno mišljenje na mjeru koja se u Predlogu Strategije odnosila na izradu takvog Registra, pa su kao jedini nosioci ove aktivnosti za naredni četvorogodišnji period od državnih organa Ministarstvo rada i socijalnog staranja i Centri za socijalni rad. Samim tim, na samom početku je jasno, da ni ta baza neće biti sveobuhvatna i konačna jer ove dvije institucije imaju ograničen broj podataka tim prije što su podaci iz njihove nadležnosti uslovljeni pravima koja korisnici uživaju, a ona su i više nego restriktivna i limitirajuća. A neka od prava koja su namijenjena osobama s invaliditetom, kao što je dodatak na njegu i pomoć, ne ostvaruju samo one već i druge osobe s trajnim „promjenama u zdravstvenom stanju“, usled starosti i sl.

Dodatno, takođe, se navodi da je novousvojeni Zakon o zabrani diskriminacije lica sa invalidtetom u potpunosti usklađen s Konvencijom UN o njihovim pravima, iako to nije konstatovala ni Evrospka Komisija u svom mišljenju, niti Skupština Crne Gore već je upravo ova institucija zadužila državne organe da izrade Analizu usklađenosti crnogorskog zakonodavstva s Konvencijom i pristupe usklađivanju. Samim tim ni Zakon o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom ne može biti usklađen s Konvencijom jer se u oblastima gdje zabranjuje diskriminaciju poziva na zakone iz tih oblasti.

Podaci nedostaju i u drugim oblastima kao što je pristupačnost, nigdje ne postoji spisak ili baza pristupačnih objekata, a kamoli onih koji su dobili građevisnku i upotrebnu dozvolu bez obzira što ne ispunjavaju standarde pristupačnosti.

I u onim oblastima gdje se konstatuje nedostatak rezultata ili problemi u praksi se istovremeno konstatuje da je i aktivizam i ohrabrenost osoba s invaliditetom za aktivnijom ulogom u tim oblastima mala, kao što su na primjer prijave za zaštitu od diskriminacije i prijave nadležnim inspekcijama za kršenje propisa u oblasti pristupačnosti gdje se konstatuje da one isključivo postupaju po prijavama građana. To da aktivnosti državne uprave zavise od inicijativa osoba s invaliditetom govori o najvećem besmislu sistema koji treba biti na usluzi građanima. Pa nije valjda da osobe s invaliditetom treba da budu „dežurni“ i da sami vrše nadzor kako bi se neka aktivnost radila, samo zato što je u njihovom interesu da se stanje u toj oblasti popravi? O tome bi se, možda, i moglo govoriti kad bi osobe s invaliditetom imale satisfakciju za taj rad. Međutim, to nije slučaj u praksi.

Od nas se očekuje da pomažemo i podstičemo aktivnosti državnih organa, ali da na drugoj strani budemo strpljivi i prihvatimo argumente kao što su „nedostatak sredstava, neadekvatnost trenutka“ i sl.

Upravo jedna od mjera koja pokazuje najveći besmisao jeste ona o sprovođenju Akcionog plana za prilagođavanje objekata u javnoj upotrebi za pristup, kretanje i boravak lica smanjenje pokretljivosti koji je bio oročen za 2014.godinu, a ćiiji se nastavak realizacije planira Akcionim planom ove Strategije za 2016. 2017.

Kada je u pitanju oblast participacije, takođe, bi se mogao steći utisak da je situacija u praksi jako dobra, samim tim što se konstatuje da su od 2014. godine „stvoreni uslovi da izborni materijal, izborni postupak i biračka mjesta budu pristupačna licima sa invaliditetom, bez obzira na vrstu invaliditeta“.

I nekako bi se ovo moglo konstatovati za izborni materijal i postupak, međutim, za biračka mjesta je i više nego neprofesionalno i bezobzirno tako nešto konstatovati imajući u vidu da se većina biračkih mjesta određuje u prostorijama organa u vlasništvu države ili lokalne samouprave, odnosno u javnim objektima, kao što su škole, mjesne zajednice, pošte, a nekada i privatne kuće. Ovakav nivo neodgovornosti i nedostatka činjenica je problematičan samim tim što bi se mogao steći utisak da nije potrebno dalje raditi na stvaranju uslova za samostalno i dostojanstveno glasanje, već da je proces završen.

Dok jedni organi pokušavaju prikriti stvarno stanje ili ga zaista nijesu svjesni jer nijesu angažovani na terenu, u oblastui kulture gdje se primjećuje napredak zadnjih godina se u Strategiji konstatuje da institucije kulture nijesu pristupačne u dovoljnoj mjeri. Jedino takvim realnim pristupom se i može očekivati napredak.

Da Vlada ne zna u kojim poglavljima je već otvorila pregovore djeluje nevjerovatno, međutim, kad se u Strategiji navede da je Crna Gora otvorila pregovaračko Poglavlje 19 – Socijalna politika i zapošljavanje i takvo nešto prođe sve Komisije i Vladu ne zna se da li je u pitanju tehnička greška, neprofesionalizam ili nešto treće.

Nepristupačno okruženje, neprilagođenost radnih mjesta i radne okoline uključujući i nepristupačnost objekata, a koje onemogućava dolazak i boravak lica sa invaliditetom kod mnogih poslodavaca se navodi kao jedan od razloga nedovoljnog broja zaposlenih osoba s invaliditetom, a pritom se ne konstatuje da se Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom ne primjenjuje u praksi u potpunosti. Tako, Zakon i jedan od podzakonskiha akata predviđaju prilagođavanje radnog mjesta i uslova rada, što obuhvata i okruženje i arhitektonsku pristupačnost, međutim, u praksi nijedan poslodavac kroz mjere profesionalne rehabilitacije nije ostvario ovo pravo jer je Komisija za eksternu evaluaciju Ministarstva rada i socijalnog staranja dala negativno mišljenje, odnosno u Izvještaju izvođačima profesionalne rehabilitacije navela da bi poslodavac u tim situacijama trebao promijeniti radni prostor.

Potom se nigdje ne konstatuje status Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica sa invaliditetom i neutrošenost sredstava, odnosno nenamjensko korišćenje, kao sporan i problematičan, makar po stavovima organizacija osoba s invaliditetom, samo se navodi aktivnost „Analiza o mogućnosti definisanja statusa Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica sa invaliditetom kao posebnog pravnog lica“, i to se planira 2017. iako je Zakon trenutno u fazi izmjena. A upravo je ova mjera bila uslov da predstavnici osoba s invaliditetom, kojih je u Radnoj grupi bilo pet podrže Strategiju.

Slično tome, kada se pročita oblast zdravstvene zaštite moglo bi se zaključiti da su uslovi, obim prava i stanje u ovoj oblasti savršeni kada su u pitanju osobe s invaliditetom jer skoro da nije naveden niti jedan problem u praksi ili nedovoljno garantovanje prava u zakonodavnom okviru. Dakle, ko nije upućen mogao bi pomisliti da je ovo oblast u kojoj su dostignuti međunarodni standardi i u kojoj osobe s invaliditetom uživaju sva prava.

Komentar pripremila: Marina Vujačić