Dio izlaganja Marine Vujačić na okruglom stolu NVO Juventas na temu dostupnosti zdravstvene zaštite za osobe s invaliditetom

Konvencija UN o pravima osoba sa invaliditetom garantuje pravo na život[1]. Ovo pravo je, takođe, zagarantovano Ustavom Crne Gore[2]. Međutim, Zakon o uslovima i postupku za prekid trudnoće[3] dozvoljava prekid trudnoće ako se “na osnovu medicinskih indikacija može očekivati da će se dijete roditi sa teškim tjelesnim ili duševnim nedostacima” i to i nakon 20 sedmice trudnoće, sve do 32 sedmice, dok se ta mogućnost u slučaju ako je “do začeća došlo u vezi sa izvršenjem krivičnog djela”, odnosno silovanjem predviđa do 20 sedmice, čime se, u praksi, ne garantuje pravo na život osobama s invaliditetom.

Na osnovu podataka je jasno da nekada, čak, medicinski stručnjaci predlažu trudnicama da prekinu takvu trudnoću, jer bi ona “ugrozile kvalitet života budućeg djeteta”[4]. Samim tim, vrlo je teško govoriti o dostupnosti zdravstvene zaštite osobama s invaliditetom, kad ih pravo na život nije garantovano.

Ipak, ako govorimo o dostupnosti zdravstvene zaštite za osobe s invaliditetom, važno je govoriti o tri osnovna oblika dostupnosti i to onih koji se odnose na: dostupnost zdravstvene zaštite i osiguranja, habilitacije i rehabilitacije i dostupnosti pomagala.

Ustav Članom 69. garantuje svima pravo na zdravstvenu zaštitu. Osim toga norme ovog člana kažu da „dijete, trudnica, staro lice i lice s invaliditetom imaju pravo na zdravstvenu zaštitu iz javnih prihoda, ako to pravo ne ostvaruju po nekom drugom osnovu“. Osim toga zakoni iz oblasti zdravstva ove kategorije tretiraju kao prioritetne u pružanju zdravstvene zaštite.

Međutim, na drugoj strani Zakon o zdravstvenoj zaštiti i Zakon o obaveznom zdravstvenom osiguranju ne osiguravaju obim prava koji garantuje Konvencija, niti čak za sve kategorije osoba s invaliditetom, čak šta više kategorije kojima se propisuju prava su vrlo sužene, a zbog medicinske terminologije i dijagnoza često se u praksi dešava da i oni kojima su propisana prava imaju problema u ostvarivanju istih u praksi, zbog različitih tumačenja.

Ovakvo stanje dodatno čini nepovoljnim i činjenica da u zdravstvenim ustanovama u Crnoj Gori nema posebnih procedura za prijem i postupanje s osobama s invaliditetom, a nema ni servisa podrške, niti obezbijeđenih savremenih asistivnih tehnologija. Međutim, sve i da su usluge povoljnije u zdravstvenim institucijama, stanje u praksi se ne bi znatno promijenilo, s obzirom na činjenicu da najveći procenat zdravstvenih ustanova i insitucija nije pristupačan osobama s invaliditetom, pa čak ni Kliničko-bolnički centar Crne Gore, kao centralna institucija.

S druge strane, iako je obaveza i da se informacije i komunikacije učine pristupačnim, u praksi se ne čini skoro ništa u cilju realizacije ove obaveze, te osobe s oštećenjem vida i sluha, te osobe s intelektualnim invaliditetom kategorije OSI koje su primorane za najobičnije preglede i intervencije sa sobom povesti asistenta. Uz to, osobe oštećenog vida nalaze, upute kao i sav drugi materijal dobijaju isključivo na crnom tisku, dok osobama oštećenog sluha zbog nepostojanja servisa gestovnog tumača ili elektronskog redosleda i prozivanja nerijetko ostanu uskraćeni za zdravstvenu uslugu.

Prava osoba s invaliditetom su u nekim situacijama ograničena i samim zakonom, a u ovoj oblasti je u najvećoj mjeri zastupljen medicinski pristup i terminologija koja suzava sam invaliditet i kategorije OSI zbog čega su mnogima uskraćena prava, kako po vrsti invaliditeta, tako i po procentima (uglavnom se prava priznaju samo onima preko 70% invaliditeta). Dakle, u ovoj oblasti je evidentna diskriminacija među kategorijama invaliditeta, a kamoli diskriminacija osoba s invaliditetom u odnosu na druge kategorije građana.

U normama kojima se garantuje princip jednakosti, odnosno zabranjuje diskriminacija se ne navodi invaliditet kao svojstvo, već se na kraju navode “druga lična svojstva” što je svojevrsna pravna barijera prilikom ostvarivanja prava.

U ovoj oblasti je, takođe, i u zakonskim normama i u praksi evidentno nerazlikovanje osoba s intelektualnim invaliditetom od osoba s mentalnim oboljenjia što dovodi do toga da se ove osobe smještaju u iste institucije ili su obuhvaćene istim tretmanom.

Zdravstvena zaštita i njega se u većem obimu garantuje djeci, nego odraslima, a u nekim situacijama su i  npr. vojne i civilne žrtve rata u povoljnijem položaju od osoba koje se rode s invaliditetom ili ga steknu tokom života. Ne postoje adekvatne mjere u cilju suzbijanja progresije invalidnosti.

Ni postojeći nacrti zakona koji su bili na javnoj raspravi ni sada nijesu garantovali veći obim prava, niti su proširili kategorije, osim dijela koji se odnosi na pokrivanje troškova zdravstvene zaštite u 100% iznosu za pet pokušaja liječenja od neplodnosti, dok važeći Zakon propisuje da to pravo imaju sve osobe i to tri puta. Takođe, ovaj Nacrt propisivanje troškova hrane i smještaja za pratioce djece s određenim vrstama invaliditeta tokom rehabilitacije do 18 godina života, dok je važeći Zakon to pravo propisivao u 100% iznosu troškova samo za djecu do 5 godine života, a za djecu od pete do desete života zdravstvena žaštita se pokriva u iznosu od 80% ukupnih troškova, dok se osobama s invaliditetom se ne garantuje pokrivanje troškova ishrane i smještaja pratioca u bolnici i ustanovi za specijalizovanu rehabilitaciju. Ovom diskriminacijom po osnovu vrste i stepena invaliditeta, kao i godina starosti se direktno krši Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom.

S druge strane Zakon o zdravstvenoj zaštiti, kao ni Nacrt Novog Zakona ne definišu obavezu rane dijagnostike, što u praksi dovodi do toga da se od najranijeg djetinjstva ne preduzimaju adekvatne mjere za suzbijanje progresije invalidnosti. Pojam habilitacije skoro je nepoznat našem sistemu.  Ne preduzimanjem mjera rane identifikacije često dijagnostika kasnije bude pogrešna pa samim tim i mjere liječenja. Ovo dovodi do toga da se povećava procenat i broj osoba s invaliditetom i samim tim troškovi života, ali i opterećenost budžeta je veća zbog neadekvatnih mjera za otkrivanje invaliditeta od trenutka nastanka.

Takođe, Nacrtom zakona osobama s invaliditetom nije garantovano pravo na obezbjeđivanje punog iznosa naknade zarade zbog privremene spriječenosti za rad iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja, čime se poslodavci demotivišu da zaposle OSI.

Rehabilitacija  se samo omogućava određene kategorijama osoba s invaliditetom i to najčešće samo jednom nakon povrede ili bolničkog liječenja, ili jednom u dvije godine za neke od kategorija, a za vrlo mali ljudi tokom čitavog života.  Rezultati istraživanja sprovedenog s osobama s invaliditetom pokazuju da ne koristi rehabilitaciju 61,6% jer nemaju pravo na nju[5].

Fond za zdravstveno osiguranje, po pravilu, odlučuje bez donošenja Rješenja, što u praksi ostavlja prostor za ogromne manišulacije.

Poseban problem predstavlja nabavkaa pomagala i asistivnih tehnologija, ali i uslovi pod kojima se dobijaju.

– Na primjer, osoba koja ima potrebu za elektromotornim kolicima, istovremeno ima potrebu i za toaletnim kolicima, u praksi može da ostvari pravo na samo jedna. Ovo je jako diskriminatorno i u praksi umanjuje kvalitet funkcionisanja, pa i života korisnika kolica. Osim toga procedura ostvarivanja prava na elektormotorna kolica, između ostalog podrazumijeva elektromiografiju, koja je takođe, diskriminatorna, osim toga veoma je duga i komplikovana. Na iste probleme nailaze osobe oštećenog vida i sluha kada je u pitanju ostvarivanje pomagala. Procedura prilikom ostvarivanja prava na tzv. potrošni materijal (gume, antidekubitalni jastuci, pojasevi, ručke, akumulatori itd.) je gotovo ista kao kod dobijanja kolica i mora se čekati na isporuku više od mjesec dana. Takođe, period od 6 godina za elektromotorna ili 5 za mehanička je suviše dug za sticanje prava na dobijanje drugih kolica, posebno s aspekta aktivnih osoba s invaliditetom (učenika, studenata, zaposlenih, aktivista u organizacijama OSI).

S druge strane kvalitet pomagala za govor i sluh i tiflotehničkih pomagala  koja korisnici mogu da se dobiju o trošku države nijesu na zadovoljavajućem nivou. Na primjer kvalitet slušnih aparata koje mogu dobiti učenici i studenti je na nivou kvaliteta aparata koje dobijaju penzioneri.

 

U Strategiji za integraciju osoba s invaliditetom (2008-2016) i dvogodišnjim Akcionim planovima posvećena je posebna oblast zdravstvu. Međutim, prilikom izvještavanja uočljiv je veliki procenat razlike između planiranog i realizovanog kada su u pitanju mjere i aktivnosti. Pored toga sva djeca sa “složenijim smetnjama” se za određene usluge šalju iz Crne Gore za Srbiju, radi stomatoloških intervencija, što je direktno nepoštovanje Konvencije i neobezbjeđivanje usluge najbliže mjestu stanovanja/življena (u zajednicama u kojima žive).

 

Zbog nepostojanja procedura, nepristupačnosti institucija, informacija i komunikacija, ali i nepostojanja savremene i adekvatne tehnike, opreme i dijagnostike, nedovoljnog kvaliteta, ali i roka za dobijanje medicinsko-tehničkih pomagala osobe sa svim vrstama invaliditetta nailaze na različite barijere i ne mogu dobiti adekvatan nivo usluge. Postojećim zakonima nije predviđena obaveza obezbjeđivanja najsavremenije tehničke opreme i dijagnostike, dok u praksi postoje vrlo rijetki i sporadični slučajevi opremljenosti pojedinih segmenata zdravstva u skladu sa razvojem i dostignućima u ovoj oblasti i to uglavnom na osnovu inostranih donacija.

Pored svega navedenog veliki problem predstavlja i neinformisanost osoba s invaliditetom o institutima žalbe i mogućnostima prigovora kada su njihova prava ugrožena. Rezultati gore pomenutog istraživanja pokazuju da osobe s ivaliditetom uopšte nijesu upoznate s institutom Zaštitnika prava pacijenata.

 

S obzirom na to, prioritetno je neophodno:

  • Zakonima o budžetu predvidjeti izdvajanje za zdravstveni sistem koje neće biti manje od 5% BDP-a;
  • izraditi analizu i dvogodišnje akcione planove u skladu sa prioritetima za prilagođavanje zdravstenih institucija;
  • Definisati pojam invaliditeta i osoba s invaliditetom u svim zakonima koji regulišu oblast zdravstva na osnovu i u skladu sa Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditeto, vodeći računa o svim kategorijama invaliditeta (fizički, senzorni, intelektualni i mentalni);
  • Sve zakone u oblasti zdravstva uskladiti s UN Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom, posebno uskladiti terminologiju, (obim) prava i ukloniti diskriminaciju po osnovu invaliditeta, kao i diskriminaciju pojedinih kategorija osoba s invaliditetom, a posebno:
    • Izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti definisati pojam osoba s invaliditetom, propisati zabranu diskriminacije po osnovu invaliditeta, sve kategorije osoba s invaliditetom definisati kao grupe kojima se prioritetno pruža zdravstvena zaštita, propisati obavezu pristupačnosti ustanova u kojima se pružaju zdravstvene usluge (omogućavanje nesmetanog prilaza, ulaska, boravka i rada u svim zdravstvenim ustanovama (javnim i privatnim) za sve kategorije osoba s invaliditetom;), njega i zaštita, kao i obavezu nabavke specijalizovane opreme i djagnostike neophodne licima s invaliditetu u cilju pružanja najvećeg mogućeg standarda usluga;
    • Izmijenama i dopunama Zakona o zaštiti i ostvarivanju prava mentalno oboljelih lica razdvojiti kategorije osoba s intelektualnim invaliditetom i osoba sa mentalnim oboljenjima i osigurati im tretman u skladu sa potrebama u odnosu na vrstu invaliditeta, odnosno oboljenje;
    • Izmjenama i dopunama Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju adekvatno definisati pojam lica sa invaliditetom, nediskriminaciju po osnovu vrste invaliditeta u ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja, propisati prava na pratioca kako u ustanovama za specijalnu rehabilitaciju, tako i u bolnicama, propisati da lica sa 50% invaliditeta imaju pravo na zdravstvenu zaštitu iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja (umjesto 70% propisanih u radnoj verziji Zakona koji je trenutno u procesu izmjena i dopuna).
  • Izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti i pripadajućim pravilnikom definisati obavezu obezbjeđivanja najvećeg mogućeg standarda usluga koje se odnose na: medicinsko-tehnička pomagala i opremu, savremenu dijagnostiku i orto-protetička pomagala u skladu sa potrebama osoba s invaliditetom u odnosu na vrstu invaliditeta;
  • Izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenj zaštiti i pripadajućim pravilnikom propisati mogućnost medicinske rehabilitacije za sve osobe sa 50 i više procenata invaliditeta u skladu sa medicinskim indikacijama.

[1] Član 10

[2] Član 25

[3]usvojen 27. jula 2009. godine

[4]Podatak iz prošle godine pokazuje da je 13 takvih trudnoća prekinuto zbog pretpostavke da će se roditi djeca s DS http://www.vijesti.me/zivot/kod-19-trudnica-otkrivene-nasljedne-bolesti-814891

[5]istraživanje u okviru regionalnog projekta Saveza udruženja paraplegičara CG :”Uspostavljanje Balkanske nezavisne mreže organizacija osoba s invaliditetom”, je podržan od strane Delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini.

 

Saradnici i donatori