Na pitanje kako ocjenjuju položaj mladih s invaliditetom u njihovim zemljama, o pozitivnim aspektima i primjerima, ali i najvećim izazovima, sagovornici ističu da su mladi s invaliditetom, i pored relativno dobrih zakonskih rješenja, i dalje u značajnoj mjeri isključeni. Marina Vujačić iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore istakla je da, iako je Crna Gora kandidat za članstvo u EU i ima generalno dobre politike o mladima, mladi s invaliditetom i dalje ostaju isključeni jer praksa ne prati politiku, te da je potrebno više uključiti mlade s invaliditetom, prvenstveno u oblastima obrazovanja i zapošljavanja. Suvad Zahirović iz Informativnog centra za osobe s invaliditetom “Lotos” iz Tuzle (Bosna i Hercegovina) naveo je da i pored mjera koje su namijenjene uključivanju mladih s invaliditetom, oni još nijesu dovoljno uključeni u društvo, čemu doprinosi i loš kvalitet obrazovanja, nedostatak pomagala i znanja kako se ona koriste, te zavisnost od porodice. Jovana Krivokuća-Milovanović iz Foruma mladih sa invaliditetom iz Beograda (Srbija) ističe da je regulativa prilično dobra, ali da u njoj nema u dovoljnoj mjeri posebnog fokusa na mlade s invaliditetom, te da su potrebni i obrazovanje, i zapošljavanje, ali da i dalje postoji visok nivo predrasuda i stereotipa s kojima se iz godine u godinu vodi borba koja ne prestaje. Rustem Gaši (Rrustem Gashi) iz organizacije Handikos sa Kosova navodi kako se najveće prepreke za mlade s invaliditetom i dalje susreću u obrazovnom sistemu, te neodrživim projektima kojima se mladi s invaliditetom uključuju u donošenje odluka samo na ograničeni period.
Upitani u kojoj mjeri je situacija u vezi s koronavirusom uticala na promjene položaja osoba s invaliditetom i postoje li neke lekcije koje smo naučili iz ove situacije, Vujačić je navela da su se osobe bez invaliditeta u situaciji COVID-19 našle u situaciji u kojoj su mnoge osobe s invaliditetom bile svakodnevno i prije pandemije. Posebno navodi da se povećao stepen siromaštva osoba s invaliditetom, da su porasli troškovi života, a da pritom mjere za oporavak nijesu uključivale mlade, niti je bilo specifičnih mjera razvijenih od strane države za podršku mladima s invaliditetom, te da je dug put potreban da bi se uticalo na smanjenje nejednakosti. Zahirović je istakao da za mnoge osobe s invaliditetom pandemija nije uticala na stepen izolovanosti kojoj su već bile izložene. On navodi najveće izazove u oblasti obrazovanja, usljed nedostataka asistivnih tehnologija i needukovanosti đaka s invaliditetom i nastavnog osoblja da ih koriste, što je umnogome otežalo prelazak na nove modele nastave. Isitiče i pozitivan aspekt grupa samopodrške, koje su se kod njih pružale u onlajn formatu, kao i drugih usluga obezbijeđenih od strane organizacija. Krivokuća-Milovanović navodi izostanak servisa podrške kao najveći izazov, uz brojne probleme u oblasti zapošljavanja – nepostojanje pristupačnog i dostupnog prevoza, nemogućnost onlajn rada i obezbjeđivanja mjera zaštite i zdravlja na radu, kao i negativnu posljedicu koju je pandemija ostavila na neaktivnost mladih s invaliditetom, koji su postali pasivniji, i manje zainteresovani za rad na sebi. Pored ovih problema, s kojima se očigledno suočio cijeli region, ali i svijet, Gaši navodi izazove u postojanju pristupačnih i dostupnih informacija o pandemiji, zaštiti i mjerama prevencije za sve osobe s invaliditetom, koje su većinski bile obezbjeđivane od strane organizacija osoba s invaliditetom.
Svi sagovornici vide regionalne inicijative kao primjer dobrih rješenja za poboljšanje položaja mladih s invaliditetom i korišćenje primjera dobre prakse i za nacionalni nivo zagovaranja. Vujačić u tom smislu navodi da su regionalne inicijative od velikog značaja za promjene na nacionalnom, ali i na lokalnom nivou, te da će, ne budu li se mladi s invaliditetom uključivali s dugim mladima ostati da žive u getu, u nekoj vrsti socijalne distance, i da je regionalna saradnja prostor u kome se može mnogo zajednički raditi za pozitivne promjene. Zahirović je istakao veliki problem u dominaciji medicinskog modela pristupa invaliditetu u nekim organizacijama, zbog čega nema ni adekvatne uključenosti mladih s invaliditetom, kao i nepostojanje organizacija u ruralnim područjima, koje bi više radile na regionalnoj saradnji između mladih s invaliditetom i njihovih vršnjaka bez invaliditeta i preporučuje da se pitanja mladih s invaliditetom moraju više promovisati u omladinskim politikama. Bez prostora za mlade s invaliditetom da iskažu svoj stav i umrežavaju se, teško se može ići ka promjenama, navodi on. Krivokuća-Milovanović istakla je problem nedovoljne vidljivosti i manjka prostora za mlade s invaliditetom, o čijem položaju se ne govori u dovoljnoj mjeri, te da im je bitno dati prostor da se vide, da budu uključeni. Takođe, problematizuje i teško dopiranje do mladih s invaliditetom i motivisanje da se uključe kao aktivisti, bez kojih se ne može mnogo uraditi. Ona je istakla i pozitivne primjere prenosa regionalnih praksi na nacionalni nivo, te važnost novih regionalnih inicijativa za saradnju i uključivanje mladih s invaliditetom. Gaši u svom odgovoru navodi takođe primjere sastanaka za razmjenu znanja i iskustava, uključujući i regionalni nivo, kao način da se zajednički savladaju neki od izazova.
Posle panela uslijedila je diskusija u kojoj su panelisti i učesnici razmjenjivali mišljenja o načinu motivisanja i podsticanja mladih s invaliditetom za aktivnije učešće u radu organizacija, lične primjere pozitivnih mjera koje su u njihovim organizacijama ili sredinama dale rezultate, te zaključili da jedino davanjem glasa i prostora mladima s invaliditetom, ne samo u okviru pokreta za prava osoba s invaliditetom, već omladinskog i civilnog sekora i građanskog aktivizma u cjelini, možemo očekivati značajnije promjene njihovog položaja u cijelom regionu.
Aktivnost je održana kao dio programa Transformacija za efikasno učešće (Transformation for Efficient participation – TEN) koji UMHCG sprovodi uz podršku Evropske unije kroz EU TACSO 3 P2P Program tehničke podrške organizacijama civilnog društva na Zapadnom Balkanu i u Turskoj, koji sprovode konzorcijum GDSI Limited i LDK Consultants, s ciljem podrške organizacijama civilnog društva iz IPA regiona kako bi proširili svoje znanje o EU i evropskim integracijama, i stvaranje mogućnosti za međunarodno i regionalno umrežavanje i podršku izgradnji kapaciteta i sinergiji djelovanja OCD.
