Osobe s invaliditetom i dalje nevidljive u sistemu javnog prevoza

Gotovo svaka druga osoba s invaliditetom ne može koristiti javni prevoz zbog nepristupačne infrastrukture, posebno u ruralnim područjima gdje gotovo da ne postoje nikakva prilagođavanja, pokazuju rezultati istraživanja „Na putu prepreka“ koje je sprovelo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u okviru projekta „Mobilnost bez barijera!“, uz finansijsku podršku Ministarstva saobraćaja Crne Gore.

Uprkos postojećim zakonima i podzakonskim aktima, javni prevoz u Crnoj Gori i dalje ostaje nepristupačan za većinu osoba s invaliditetom. Fizičke barijere, poput visokih trotoara, nefunkcionalnih rampi, nedostatka zvučnih i taktilnih oznaka, kao i nepristupačnih stajališta i vozila, svakodnevno onemogućavaju kretanje osobama s invaliditetom. Zakonima su propisane obaveze u vezi s pristupačnošću, ali njihova primjena na terenu je i dalje nedosljedna. Iako tehničke mjere postoje, jasno definisane Pravilnikom o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekata za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom, njihova realizacija je ograničena i sporadična, dok nadzor gotovo da izostaje.

Istraživanje pokazuje i da se osobe s invaliditetom u velikoj mjeri oslanjaju na privatne automobile, što dodatno produbljuje socijalnu isključenost onih koji ne posjeduju lična vozila. Nedostatak funkcionalnog sistema javnog prevoza ograničava njihovu mobilnost, samostalnost i učešće u društvu, što u osnovi predstavlja kršenje osnovnih ljudskih prava. Pored fizičkih prepreka, zabilježen je i ozbiljan nedostatak pristupačnih informacija – vozila i stajališta najčešće nemaju zvučne najave niti kontrastne natpise, dok digitalne aplikacije ne funkcionišu ili nisu prilagođene osobama s invaliditetom.

Poseban problem predstavlja nedovoljna edukacija zaposlenih u sektoru javnog prevoza. Više od dvije trećine osoba s invaliditetom navodi da osoblje, prije svega vozači i dispečeri ne znaju kako da im pruži potrebnu podršku. Ovo često dovodi do nepristojnog i neprofesionalnog ponašanja, zbog čega korisnici osjećaju dodatnu isključenost i nesigurnost. Takav odnos ne može se ispraviti samo tehničkim rješenjima, ključni faktor inkluzije su ljudi. Stoga je neophodno uvesti kontinuiranu edukaciju i praktičnu obuku o pristupu osobama s invaliditetom, kao i uspostaviti mehanizme prijavljivanja nepravilnosti u ponašanju zaposlenih.

Iako tehnologija nudi značajne mogućnosti za unapređenje dostupnosti, ona se u praksi rijetko koristi ili se koristi selektivno. Zvučne najave često ne rade, taktilne staze su neredovno postavljene, a digitalne platforme nisu univerzalno dizajnirane. Ispitanici najčešće ističu potrebu za poboljšanjem opreme kao što su rampe, liftovi, zvučna signalizacija i tehnička pomagala. Posebno se ukazuje na važnost razvijanja digitalnih alata koji omogućavaju praćenje linija i dolazaka vozila u realnom vremenu, kao i potrebu za edukacijom samih korisnika o korišćenju dostupnih tehnologija.

Pored fizičke i komunikacijske nepristupačnosti, istraživanje je pokazalo i zabrinjavajući nivo neinformisanosti o postojećim pravima i olakšicama. Iako određeni broj osoba koristi povlastice u javnom prevozu, čak 30,5% ne zna da ima pravo na oslobađanje od određenih naknada, dok više od 70% ispitanih nikada nije polagalo vozački ispit pod prilagođenim uslovima. Dostupnost vozila za obuku i polaganje trenutno zavisi od dobre volje privatnih auto-škola, umjesto da bude sistemski regulisana i zagarantovana od strane Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija.

Nedostatak odgovornosti je takođe vidljiv u oblasti parkiranja. Osobe s invaliditetom se svakodnevno suočavaju s time da su mjesta rezervisana za njih zauzeta od strane nesavjesnih vozača, dok komunalna policija rijetko interveniše. Kontrola u izdavanju oznaka za povlašćeni parking gotovo da ne postoji, što otvara prostor za brojne zloupotrebe. Stoga je neophodno uvesti strožu kontrolu i razviti jednostavne mehanizme, uključujući digitalne platforme, za prijavljivanje nepravilnosti.

Sveobuhvatni nalazi istraživanja upućuju na duboko ukorijenjenu zapuštenost sistema, odsustvo institucionalne odgovornosti i nepostojanje centralnog tijela koje bi koordinisalo politiku pristupačnosti. Neujednačena i neefikasna implementacija mjera pokazuje da Crnoj Gori hitno nedostaje jasna, međusektorski usklađena Strategija pristupačnosti, kao i institucija koja bi nadgledala njeno sprovođenje, pratila napredak i objavljivala redovne izvještaje.

Istraživanje je sprovedeno na uzorku od 96 osoba s invaliditetom, koristeći kombinovanu metodologiju – terensko anketiranje i fokus grupe sa ciljem da se sagledaju stvarna iskustva, percepcije i potrebe korisnika sistema.