Potrebne su suštinske izmjene Zakona o mladima jer u suprotnom ostaje deklarativan

Povodom Međunarodnog dana mladih, Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) pozdravlja inicijativu za izmjene i dopune Zakona o mladima, ali ističe da se izmjene a priori ne smiju ograničiti na 50% postojećeg teksta, jer bi takav pristup onemogućio temeljnu reformu koja bi imali za rezultat stvarno poboljšanje položaja mladih.

Nakon šest godina primjene važećeg Zakona o mladima, jasno je da su potrebne suštinske izmjene gotovo u svim segmentima zakonodavnog i institucionalnog okvira za sprovođenje omladinske politike. Dosadašnja primjena Zakona pokazala je niz sistemskih nedostataka, počev od nepreciznih statističkih podataka, neadekvatnog učešća mladih u donošenju odluka, nejednakih startnih pozicija za mlade s invaliditetom, izostanka mjera za izjednačavanje mogućnosti za sve mlade, do nepristupačnih omladinskih servisa i nefunkcionalnih savjeta za mlade.

Jedan od izazova u planiranju i sprovođenju omladinske politike predstavlja nedostatak preciznih statističkih podataka za uzrast 15–30 godina, jer MONSTAT i druge nadležne ustanove i institucije još uvijek ne vode evidenciju po ovom osnovu. Dodatno, nije obezbijeđena ni segmentacija prema specifičnim grupama mladih, konkretno mladih s invaliditetom, što otežava kreiranje inkluzivnih politika. Nepostojanje podataka, analiza i na njima zasnovanih mjera za unapređenje položaja mladih s invaliditetom, mladih Roma i Egipćana, mladih iz ruralnih krajeva i tome slično samo stvara dublji jaz između različitih kategorija mladih. Mladi nijesu homogena grupacija, niti imaju ista interesovanja, ambicije, sposobnosti i ne potiču iz istih društvenih, kulturoloških i drugih obrazaca i okolnosti. Prema tome, ujednačena politika prema mladima ne doprinosi ukupnom napretku i adekvatnom učešću svih mladih. Dodatno, treba ozbiljno preispitati (p)ostavljanje starosne granice za mlade na 30 godina, imajući u vidu da su prakse na nivou Evropske unije drugačije u okviru određenih programa za mlade.

Analize koje su do sada sprovedene za potrebe izmjena i dopuna ovog zakonskog rješenja ukazuju na potrebu da se adolescenti prepoznaju kao posebna uzrasna kategorija sa specifičnim potrebama u oblastima obrazovanja, zdravlja, kulture, sporta i zapošljavanja. Cijenimo da bi neophodno normativno obuhvatiti i druge uzrasne grupe mladih, s ciljem sveobuhvatnog pristupa.

Važeći Zakon, osim članova koji se odnose na Savjet za mlade i lokalnih savjeta za mlade, ne prepoznaje značaj učešća mladih u procesima donošenja odluka. U tom smislu, neophodno je precizno definisanje članova Zakona koji će se baviti ovim pitanjem, sa posebnim fokusom na uključivanje mladih iz ranjivih kategorija društva. Savjet za mlade i lokalni savjeti za mlade u praksi danas funkcioniše jednako kao modeli koji su bili u prošlosti, a koji su bili kritikovani u toku pripreme ovog zakonskog teksta. Zbog toga je neophodno definisati da sastav Savjeta za mlade bude 50% predstavnika institucija koje se bave pitanjima koji se tiču mladih i 50% predstavnika mladih i to: mladi s invaliditetom, mladi iz reda manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica, mladi iz ruralnih i nerazvijenih područja, LGBTQ+ mladi i drugi koji su u riziku od socijalne isključenosti i diskriminacije, uz uvažavanje principa rodne ravnopravnosti. Takođe, kako je jedna od nadležnosti Savjeta za mlade da prati sprovođenje i daje sugestije u postupku pripreme Strategije za mlade, potrebno je da se članovi biraju na period od pet godina kako bi u potpunosti ispratili realizaciju Strategije. Izbor predstavnika mladih bi se trebao temeljiti na kriterijumima i uslovima kao u slučaju izbora mladih za RYCO Upravni odbor.

Od 2019. formirano je svega 11 omladinskih servisa, nijedan od kojih nije pristupačan mladima s invaliditetom. Neophodno je Zakonom propisati da svi omladinski servisi budu u potpunosti pristupačni, u skladu sa članom 9 Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom. Lokalna samouprava bi trebala biti isključivo nadležna za njihovo osnivanje, a omladinski radnici angažovani na osnovu rezultata, uz jasne mehanizme evaluacije i monitoringa. Nadalje, nadležno ministarstvo bi trebalo kroz programe od javnog interesa da bude osnov za podršku omladinskim servisima.

Krovna organizacija mora da ima finansijsku održivost te je stoga neophodno obezbijediti finansiranje koje će se bazirati na ostvarivanju rezultata u okviru određenog vremenskog perioda. Trenutni način funkcionisanja nije dobar, iako je prvobitno bio dobro zamišljen. Takođe, svrha mora da bude da to nije još jedna NVO, već da suštinski zagovara i realizuje aktivnosti kao krovna organizacija u oblasti omladinske politike.

Na kraju, neophodno je identifikovati i prepoznati sve oblasti koji se tiču mladih i podgrupe mladih u izmjenama i dopunama, kako bi se nova strateška rješenja i akcioni planovi na nacionalnom i lokalnom nivou razvijali u odnosu na to i uključivala obaveznu analizu stanja posebno na lokalnom nivou, te da se u prelaznim odredbama definiše usklađivanje drugih propisa sa izmjena i dopunama Zakona o mladima, kako se ne bi dogodila situacija kao sa trenutnim zakonskim rješenjem da i dalje nije usklađen sa Zakonom o lokalnoj samoupravi, posebno u dijelu propisivanja obaveza i kazni lokalnim samoupravama.