Program Festivala, bazično posvećenog osobama s invaliditetom, obuhvatao je 20 filmskih ostvarenja iz regiona i svijeta, a u holu Kina Boka pratila ga izložba fotografija Nevidljivi životi (Invisible Lives).
Sadržaj i tema filmova prikazanih na otvaranju Festivala bili su veoma ispirativni za debatu: Žene i invaliditet – Gdje je tu film? na temu diskriminacije žena s invaliditetom u segmentu prava na seksualno i reproduktivno zdravlje, na majčinstvo, porodicu, seksualnost.
Osnovu ove neravnopravnosti Milesa Milinković, direktorica Filmskog festivala Uhvati film Novi Sad, vidi u patrijarhalnim idealima žene, u kulturološkim i sistemskim ograničenjima, ali i u duboko urezanim, naslijeđenim odnosima majki prema djetetu s invaliditetom, kao nepoželjnom, „nepostojećem”. Od žena s invaliditetom se ne očekuje da se ostvare u ulozi majke, ali ne znači da sve žene s invaliditetom žele da se ostvare kao takve.
„Možda nije filmski savršen, ali je vrijednost ovog Festivala to što je „otrežnjujući”, edukativan, jer nažalost, u našem društvu još uvijek postoji puno nepoznanica i stereotipa. Zbog toga je film jako važan, a mi ćemo se truditi da stalno donosimo u naš region filmove i materijale koji mogu da unesu promjene”, poručila je Milinković.
Da se nije mnogo toga promijenilo, kada je u pitanju pristup prema osobama s invaliditetom, posebno ženama s invaliditetom, u odnosu na istoriju, potvrđuje se na mnogo načina. „Osobe s invaliditetom, i žene i muškarci, danas se „uništavaju” vrlo sofisticiranim metodama kao što je abortus u slučaju pretpostavke, odnosno medicinskih indikacija koje ukazuju da će se roditi dijete s invaliditetom (dok su ih nacisti spaljivali u gasnim komorama)„, primjećuje Marina Vujačić, direktorica UMHCG, te navodi sterilizaciju žena s invaliditetom (medicinska i nemedicinska) kao specifičan oblik nasilja, kojim se sprečava da se ostvare u ulozi majke. Moderatorka Nataša Nelević je naglasila potrebu da se žene s invaliditetom povežu sa feminističkim pokretom i „naoružaju” znanjem iz feminističke teorije, što je tema filma Čuće nas (We will be heard).
„Žene, ne samo žene s invaliditetom će rjeđe napuštiti muškarca kada on stekne invalidnost u braku, dok će muškarci češće ostaviti ženu kada ona stekne invalidnost u braku. Žene s iunvaliditetom i kada žele da se ostvare u partnerskim i porodičnim odnosima neće biti podržane, nego često zanemarene, osporavane, a nekada će im to biti i zabranjeno. Tema partnerskih i porodičnih odnosa, kao i seksualnosti, kao da ne postoji za njih. One su naučene da se još više stide, nego muškarci s invaliditetom, sebe, svog postojanja, svog tijela, svoje seksualnosti… Zbog toga jako teško govore o svojim ličnim iskustvima, a kada, ipak, govore, to rade u jako uskom krugu ljudi. Udruženje mladih sa hendikepom već godinama sprovodi besplatno pravno savjetovalište i psihološku podršku za žene s invaliditetom koje su iskusile nasilje. Tu one podijele svoje iskustvo, ispričaju, ali kad to treba dalje da se procesuira kroz institucije, neće ih biti par. One nemaju podršku porodice, njima malo ko vjeruje da su žrtve nasilja različitih oblika. U posebno nezavidnoj situaciji su žene s invaliditetom, koje su zavisne od drugih osoba – fizički, ekonomski, kako god. Osim fizičkog, one najčešće trpe verbalno, psihološko nasilje i to mnoge svakoga dana, a znam i one koje trpe ekonomsko nasilje, što od dijela zarade i prihoda, tako i od materijalnih davanja koja ostvarjuju po osnovu invalidnosti, do pokušaja ekonomskog i drugog eksploatisanja. O tome preteško govore, što zbog nepovjerenja, što zbog straha da će izgubiti ono malo podrške od uskog kruga ljudi koji im pružaju pomoć, što zbog nepristupačnosti institucija i sl, ali i zbog načina na koji se ishodi tih prijava završe”, ističe Vujačić i navodi primjer seksualnog nasilja nad jednom djevojkom s invaliditetom, koji je završen jako negativno po nju. „Iako je policija konstatovala da se to nasilje desilo, prijavu koju su podnijeli, odbacili su tužilaštvo i sud, pri čemu žrtva nasilja nije ispitivana na način koji je njoj pristupačan (nije mogla adekvatno da odgovori na pitanja), a ni krivično djelo nije kvalifikovano adekvatno, kao obljuba nad nemoćnim licem (jer žrtva nije mogla pružiti otpor), već kao silovanje”, dodaje Vujačić.
Za žene s invaliditetom se smatra da će pristati na sve i prihvatiti svakog muškarca, da su željne svega u partnerskim odnosima, što je apsolutno netačno. Užasni su komentari, koje su neposredno nakon ročišta izgovorili sudija i tužilac, koji su aludirali na to da je ta djevojka „željela seksualni odnos”, odnosno da joj to što se desilo ne škodi. Takvi ishodi, uključujući generalno žene uopšte koje trpe nasilje, dovode do toga da one teško to prijavljuju i pričaju o tome. Neka vrsta samopodrške postoji samo u užim krugovima. Mislim da feministkinje i organizacije koje se bave ženskim pravima treba da se edukuju upravo o modelima pristupa invaliditetu i o našim iskustvima da bi one mogle pružiti adekvatnu podršku, objasnila je Vujačić, dodajući da UMHCG uspješno sarađuje sa Centrom za ženska prava.
Festival organizuje NVU Art 365, uz podršku Opštine Kotor, Turističke organizacije Kotor, Sekretarijata za kulturu, sport i društvene djelatnosti Opštine Kotor, Kulturnog centra Nikola Đurković Kotor, Resursnog centra Peruta Ivanović i Filmskog centra Crne Gore.
Projekat je dio regionalne mreže Filmski festival Uhvati film koji realizuju partnerske organizacije iz regiona KAO Parnas Novi Sad, Udruga Spirit Rijeka, HO Partner Banja Luka i NVU Art 365 iz Podgorice.
Među partnerima Festivala je i Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).
Izvor: Marina Vujačić, Boka News
Foto: Agencija CG News
