Prije svega, ustanove visokog obrazovanja moraju biti pristupačne osobama s invaliditetom u skladu sa zakonom i standardima pristupačnosti definisanim Pravilnikom o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekata za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom, posebno imajući u vidu da je rok za nove objekte definisan još od 2008, a da su svi sagrađeni prije 2008. proces rekonstrukcije i prilagođavanja trebali završiti do avgusta 2013. Međutim, iako Zakon o visokom obrazovanju kao uslov za licenciranje ustanova visokog obrazovanja predviđa obaveznu pristupačnost u prethodnom periodu su licence izdate i onim ustanovama koje nijesu ispunjavale ovaj uslov, što je neprihvatljivo. Pristupačnost kao načelo i pravo osoba s invaliditetom ubuduće treba biti proces završen prije akreditacije, odnosno reakreditacije studijskog programa.
Pored toga, nastavni sadržaj odnosno literatura treba da budu prilagođeni osobama s invaliditetom, a da se prilikom njihove upotrebe i izbora sadržaja koristi isključivo pristup zasnovan na ljudskim pravima. Naime, često studijski programi ne ispunjavaju uslov koji se tiče pristupačnosti za studente s invaliditetom: pristupačan sadržaj i obrazovni program, pristupačne materijale i sredstva za izvođenje nastave i provjeru znanja, a pored toga literatura i sadržaj po kojem se obrazuju studenti za buduća zanimanja često promoviše neadekvatan pristup invaliditetu, kao problemu, a osobe s invaliditetom vidi kao manje sposobne i manje vrijedne članove društva.
U tom smislu, posebno važno ulogu treba imati Agencija za kontrolu i obezbjeđenje kvaliteta visokog obrazovanja koja ne bi smjela dopustiti da se na fakultetima i dalje koriste sadržaji koji na površan, degradirajući i omalovažavajući odnos obrađuju teme iz oblasti invaliditeta i prava osoba s invaliditetom. Ovdje posebno mislimo na obrazovanje kadra iz oblasti društvenih nauka (prava, sociologije, psihologije, socijalnog rada, novinarstva, pedagogije, inkluzivnog obrazovanja i dr) i arhitekture koja mora ukjučiti predmet univerzalnog dizajna, odnosno dizajna za sve.
Pored toga, važno je obezbijediti i pristupačne metode izvođenja nastave i sadržaje, odnosno literaturu u pristupačnom formatu. To znači da je neophodno propisati i obavezu ustanova da obezbijede sredstva za pristupačnost u izvođenju nastave i nastavnih programa i sadržaja.
Nadalje, neophodno je asistenciju u nastavi pripisati kao pravo studenata s invaliditetom. Naime, asistencija u nastavi propisana je na nivou osnovnog i srednjeg obrazovanja, dok ovaj servis podrške nije direktno zakonski regulisan na nivou visokog obrazovanja (iako se drugim odredbama Zakona garantuju jednaki uslovi, zaštita od diskriminacije i dr.). Ovakav servis podrške, pored ostalog, je važan osobama s invaliditetom prilikom dolaska u novu sredinu, odnosno može doprinijeti prevazilaženju psiholoških barijera, posebno ako se radi o osobama s invaliditetom koje su znanje sticale u zatvorenim institucijama i segregišućim okruženjima, kakva su tzv. resursni centri i posebna odjeljenja u redovnim školama čime bi se spriječila mogućnost da studenti s invaliditetom ne odlučuju se za nastavak daljeg školovanja zbog nedostatka navedenog servisa.
Ako govorimo o rješavanju važnih pitanja odnosno zagovaranja koja imaju za cilj praćenje kvaliteta i unaprjeđenje položaja osoba s invaliditetom i drugih marginalizovanih grupa u obrazovnom sistemu, smatramo da je u tijela u oblasti visokog obrazovanja važno uključiti i predstavnike nevladinih organizacija koje imaju iskustvo iz ove oblasti. Ovo ističemo jer nažalost tek po neke nevladine organizacije posjeduju podatke na osnovu internih baza o broju studenata s invaliditetom, imajući u vidu da država još uvijek nema razvijen registar osoba s invaliditetom koji bi između ostalog sadržao i ove podatke kao i podatke o adekvatim servisima podrške tokom obrazovanja (usluga dostupnog prevoza, psihološko osnaživanje, asistencija u nastavi, tumač na znakovnom jeziku za osobe oštećenog sluha) i drugih potreba, odnosno prepreka s kojima se OSI suočavaju.
Određene zakonske odredbe iz važećeg Zakona o visokom obrazovanju svakako jesu stimulišuće za studente s invaliditetom, kao što je to slučaj s primjenom principa afirmativne akcije, imajući u vidu da se broj osoba s invaliditetom koji se odlučuje za nastavak daljeg školovanja odosno upisa na fakultet povećao u poslednjih par godina, međutim, nije ni približno dovoljan ako govorimo o broju učenika s invaliditetom koji pohađaju srednje škole. U tom smislu, smatramo da je prilikom raspisivanja konkursa za upis na fakultet kvota od 1% koju je do sada utvrđivala Vlada za primjenu principa afirmativne akcije nedovoljna, imajući u vidu da se dešava da više studenata koji imaju isti prosjek u srednjoj školi, odluče se na kraju da upišu isti fakultet i isti studijski program, što može biti uslovljeno i arhitektonskom pristupačnošću fakulteta, zbog čega smatramo da bi se njenim povećanjem doprinjelo da svi studenti budu ravnopravniji i imaju jednake startne pozicije u obrazovanju.
Osim toga, studentima je potrebno omogućiti pohađanje praktične nastave na način koji je u skladu s njihovim mogućnostima, i interesovanjima čime će se na taj način pružiti mogućnost da stiču radne navike, razvijaju svoje potencijale kako bi u budućnosti bili konkurentniji na tržištu rada.
Pripremila: Anđela Miličić, koordinatorka Studentske savjetodavne kancelarije
